To što se uobičajeno u javnom i znanstvenom diskursu o padu našeg srednjovjekovnog Kraljevstva (1463) govori u trećem licu kao o „padu Bosanskog kraljevstva“, kao da je bilo nečije, a ne naše, i kao da se desilo nekome drugome, a ne našim precima, iziskuje pitanje: Kako razumjeti osmanlijsko prispijeće u Bosnu, dolazak islama u Hercegovinu i transformaciju zatečenog plemstva? Odgovor na postavljeno pitanje na izvjestan način suodređuje i odnos prema Husein-kapetanu Gradaščeviću i Ali-paši Rizvanbegoviću, a naročito kategoriji „hercegovinstva“ i uspostavi zasebne franjevačke kustodije u Hercegovini. To da su dvojica hercegovaca – Ahmed Džezzar-paša i grof Mihail Andrejević Miloradović – porazila Napoleona u ovom dijelu knjige otvara priču o porodici Miloradovića-Hrabrena – grofu Savi Vladislaviću, ruskom caru Petru Velikom, Bećir-paši Čengiću i Boju pod Banjom Lukom. Zapravo, riječ je o procesu formiranja granica savremene Bosne i Hercegovine nakon Karlovačkog mira (1699) s jedne, zapadne strane i  uspona Ruskog Carstva s druge, istočne strane, a u širokom geopolitičkom prostoru između Beča, Moskve i Istanbula.   

Ovaj dio knjige donosi odgovor na pitanje da li je Berlinskim kongresom (1878) Bosna bila okupirana ili spašena kroz komparativnu analizu političkih biografija i društvenih uloga tadašnjeg mostarskog muftije Sidki ef. Karabega i svećenika iz Ravnog don Ivana Musića. Politički aktivizam stolačkih revolucionara i buntovnika Mustafe Golubića, Muhameda Mehmedbašića i Asima Behmena osnov je za postavljanje pitanja: šta je u Mladoj Bosni, osim naziva, bilo bosansko, zašto su bošnjačke vođe Safvet-beg Bašagić i Šerif Arnautović bili protiv ideje jugoslavenstva i ulaska Bosne u Kraljevinu SHS, te kako je Dimitrije Mitrinović jugoslavenstvo vezivao za Bosnu i kakvu je ulogu i misiju islamu i Sarajevu dodjeljivao u integriranju jugoslavenske državne zajednice? Kako su u bošnjačkoj kulturi sjećanja danas prešućeni Šefkija Behmen, advokat i političar, i Salih Baljić, gradonačelnik Mostara, čijeg  imena ni danas nema na zvaničnoj web-stranici tog grada, ključne ličnosti bošnjačke politike između dva svjetska rata? Povijesne pozicije dvaju hercegovačkih misterija, mladobosanca i pjesnika Dimitrija Mitrinovića, koji iz svoje londonske pozicije u superlativima govori o islamu, te revolucionara i sovjetskog obavještajnog agenta Mustafe Golubića, čiju autobiografiju i zapisnik sa zatvorskog saslušanja od strane njemačke obavještajne službe prvi put iz njegovog moskovskog dosjea donosimo, i nakon ovog čitanja ostat će još intrigantnije.   

Komunisti su afirmirali državnost Bosne, ali su dugo osporavali nacionalnost Muslimana / Bošnjaka. Ovaj dio tematizira odnos komunista prema nacionalnosti Muslimana / Bošnjaka, te istražuje razloge i posljedice dugog neuvažavanja njihovog narodnosnog individualiteta. Književnik Alija Isaković prvi se i najdosljednije zalagao za pravo Muslimana na vlastiti jezik i književnost. Kontroverzni sociolog Esad Ćimić zbog kritika komunističkih nedosljednosti oko nacionalnosti Muslimana ostao je bez profesorske pozicije na Filozofskom  fakultetu i na kraju je izgnan iz Bosne. Salim Ćerić, prvi komandant 16. muslimanske brigade i prvi autor knjige o Muslimanima tokom socijalizma, zalagao se za posebne muslimanske nacinalne institucije u oblasti kulture, došao je u sukob s režimom, napustio Partiju i povukao se iz društvenog života.   

Osamdesete godine 20. stoljeća svjedoče o delegitimiranju komunizma. Trojica protagonista ove knjige – pjesnik Gojko Đogo, teolog fra Jozo Zovko i mladomuslimanski aktivist Omer Behmen, svaki iz svog ideološkog rakursa i etničkog identiteta, osporavaju socijalizam i najavljuju liberalizaciju i pluralizaciju bosanskohercegovačkog društva. Sva trojica zbog mišljenja različitog od zvaničnog završavaju u zatvoru. Istovremeno, Nijaz Duraković, pun energije i zanosa, u nenaklonjenom povijesnom kontekstu, lavovski se bori za socijalističku Bosnu i Jugoslaviju. Na kraju poglavlja Rusmir Mahmutćehajić, najistaknutiji živi protagonist uspostave bosanskohercegovačke državne neovisnosti, kroz poduži intervju kritički se odnosi na to vrijeme i njegove aktere.